in

Mališani iz Liplja pisali Inzku: Mi izgleda nismo djeca ili nismo dovoljno vrijedni da budemo jednaki

Mališani iz Liplja pisali Inzku: Mi izgleda nismo djeca ili nismo dovoljno vrijedni da budemo jednaki

Grupa od 12 učenika bošnjačke nacionalnosti od prvog do petog razreda
još uvijek ne pohađa nastavu u osnovnoj školi u Liplju kod Zvornika jer im je onemogućeno izučavanje bosanskog jezika.Grupa od 12 učenika bošnjačke nacionalnosti od prvog do petog razreda
još uvijek ne pohađa nastavu u osnovnoj školi u Liplju kod Zvornika jer im je onemogućeno izučavanje bosanskog jezika.Roditelji i učenici područne škole iz Liplja nadomak Zvornika 1. septembra su stupili u štrajk zbog činjenice da im je nametnuto izučavanje “jezika bošnjačkog naroda”, a ne bosanskog jezika. Učenicima je u školskim knjižicama na kraju prošle školske godine umjesto bosanskog jezika upisan “jezik bošnjačkog naroda”, iako je ranije obećano da do toga neće doći.Tim povodom oni su odlučili napisati pismo i adresirati ga visokom predstavniku u BiH Valentinu Inzku. Pismo prenosimo u cijelosti:”Cijenjeni gospodine Inzko,Srdačno Vas pozdravlja grupa školaraca iz Liplja. Dok sva druga djeca naših godina već nekoliko sedmica idu u školu, mi smo još uvijek izolirani od ostalih i željno iščekujemo da neko nama i našim iscrpljenim roditeljima pruži pravo rješenje i izlaz, pa da i mi konačno sjednemo u školske klupe. Svi smo uzbuđeno čekali prvi dan škole, s već spremnim ruksacima, pernicama i sveskama. Roditelji su nas spremali za školu u novim uslovima, pričali nam o malim junacima što će u ovu školsku godinu kročiti na nešto drukčiji način, pod maskama i sa posebnim oprezom. Bili smo spremni da budemo svojim roditeljima i cijelom svijetu ti junaci, koji će pokazati kako znaju čuvati i sebe i cijelu planetu. Ipak, mi i jesmo budućnost planete, zar ne? Gledali smo i gospođu Cvijanović kako svim đacima poručuje da im želi sretan prvi dan škole. Nažalost, gospođa očito nije mislila i na nas, jer zašto bi nju i druge bilo briga što nekoj tamo djeci u nekom Liplju nije dozvoljeno da budu kao drugi i da školsku godinu započnu sa konačno riješenim pitanjem njihovog maternjeg jezika. Da gospođa zaista želi da svi budemo sretni, ne bi nam uskraćivala naše pravo da se obrazujemo na onom jeziku koji svi mi znamo kao svoj maternji – na bosanskom jeziku. Međutim, mi izgleda nismo djeca, ili barem nismo dovoljno vrijedni da budemo jednaki. Zar treba da se odreknemo onog jezika kojim govorimo u našim kućama? Jezika naših roditelja, naših nana i djedova? Jezika na kojem su nas naše majke odhranile, pjevale nam na njemu uspavanke i u školu nas ispračale? Gospodine, koga vrijeđa taj jezik i zašto? Možda nam Vi možete objasniti, jer imamo samo gomilu pitanja i nijedno rješenje i nijedan odgovor. Kažite nam Vi, trebamo li pustiti da nas guraju u ćošak i smatraju nas manje vrijednim? Zar i mi nismo samo djeca, sa istim pravom na obrazovanje i na maternji jezik, kao i svako drugo dijete bilo gdje na planeti?Pokažite nam barem Vi, gospodine, da je nekome tamo ipak stalo do nas i pomozite nam da ostvarimo ono što je naše pravo. Dođite, posjetite nas i uvedite nas u đačke klupe, ne dopustite da se preko naših dječijih leđa lome kola politike.”

What do you think?

Zdravko Mamić: Želim se vratiti u Hrvatsku! Pristupit ću suđenju pod jednim uslovom

Zdravko Mamić: Želim se vratiti u Hrvatsku! Pristupit ću suđenju pod jednim uslovom

Šta prosječan migrant nosi u ruksaku kada pokušava ilegalno preći granicu

Šta prosječan migrant nosi u ruksaku kada pokušava ilegalno preći granicu